Ne postoji jedinstvena definicija za franšizu, ali valja istaknuti upravo onu koju daje Europska franšizna federacija (European Franchise Federation – EFF), koja u Europskom etičkom kodeksu franšiznog poslovanja navodi da je franšiza „sistem plasiranja na tržište robe i/ili usluga i/ili tehnologije koji se zasniva na uskoj i kontinuiranoj suradnji između pravno i financijskih odvojenih i neovisnih poduzeća, davatelja franšize i njegovih pojedinačnih primatelja franšize, pri čemu davatelj franšize daje svojim pojedinačnim primateljima franšize pravo i nameće obvezu vođenja posla u skladu s konceptom davatelja franšize. Pravo omogućuje i obvezuje pojedinačne korisnike, u zamjenu za direktnu ili indirektnu financijsku naknadu, da koristi zaštićeno ime davatelja franšize za proizvod ili uslugu, know-how, poslovne i tehničke metode, sistem procedura i druga prava na proizvodno i/ili intelektualno vlasništvo, uz stalno pružanje komercijalne i tehničke pomoći, u roku određenom ugovorom o franšizi koji stranke sastavljaju u tu svrhu.“
U franšiznom poslovanju sudjeluju davatelj franšize i primatelj franšize. Primatelj franšize koristi ime, know-how, iskustvo, znanja i metode koje je u svojem poslovanju razvio davatelj franšize. Sudionici franšiznog poslovanja sklapaju ugovor o franšizi (što ne treba miješati s franšizom u osiguranju, op.a.) kako bi regulirali međusobna prava i obveze.
Kada je riječ o ugovorima o franšizi, govorimo o autonomnim trgovačkim ugovorima stvorenima u trgovačkoj praksi, a s obzirom da je do sada samo manjina članica Europske Unije definirala i regulirala takav ugovor u svojim nacionalnim zakonodavstvima onda i u Hrvatskoj možemo govoriti o neimenovanom ugovoru koji kao takav nije uređen niti jednim propisom. S obzirom na to da je riječ o neimenovanom, odnosno o inominantnom ugovoru, na ugovor o franšizi primjenjuju se opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).
Europska unija doprinijela je unifikaciji pojedinih segmenata ugovora donošenjem Uredbe br. 330/2010 Europske komisije od 20. travnja 2010. o primjeni članka 101. stavka 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađenih djelovanja, a posebice kada je riječ o dopuštenim i zabranjenim odredbama kod ugovora o franšizi.
Osim uobičajenih odredbi o sklapanju ugovora, trajanju, raskidu i slično, ugovor o franšizi najčešće sadrži i:
- odredbe o ulasku u franšizno poslovanje davatelja franšize (tzv. „Sustav“),
- opis djelatnosti primatelja franšize,
- odredbe o zaštiti znakova, polovnih tajni,
- klauzula zabrane konkurencije,
- odredbe o ulaznoj franšiznoj naknadi te o eventualnim drugim naknadama (marketinška naknada te naknada za kontinuirano korištenje prava iz franšize, tzv. Royalties“)
Mnoge su prednosti ulaska u franšizno poslovanje te takav oblik poslovanja može biti pogodan ne samo za poduzetnike kojima je cilj proširenje postojećeg poslovanja, već i za one koji žele pokrenuti novo, vlastito poslovanje.
Naime, ulaskom u franšizno poslovanje, davatelju franšize otvara se prilika za rast i proširenje na tržištu na kojem već posluje i na kojem ima razvijeno profitabilno poslovanje i prepoznatljivi brend, dok za primatelja franšize predstavlja priliku da s vlastitim gospodarskim subjektom, u svoje ime i za svoj račun, a u suradnji s iskusnijim poduzetnikom, od kojeg preuzima know-how, stupi u već „uigrano“ ____ minimizirajući rizike potencijalnog neuspjeha, koristeći one modele poslovanja koji su se dokazali uspješnima.
Postavši primateljem franšize, isti i nadalje djeluje vlastitim sredstvima, ali pod tuđim, prepoznatljivim, imenom, što svakako sa sobom nosi i dodatnu odgovornost.